Hrvatski zakoni

Registrirajte se na

Moja biblioteka

Moje zabilješke Sve moje mape
Dodaj novi dokument Stvori novu mapu
Ispis dokumentaIspis Preuzimanje mape u PDF formatuPreuzimanje u PDF formatu
Spremi članke u dokument Spremi članke
Dodaj novi članak u dokument Dodavanje članaka
Konvencija o otvorenom moru ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", br. XX/94)
označi tražene riječi printaj stranicu
12 2.12.1994. Konvencija o otvorenom moru


Na temelju točke III. Odluke o objavljivanju mnogostranih međunarodnih ugovora kojih je Republika Hrvatska stranka na temelju notifikacija u sukcesijiL113401 (“Narodne novine - međunarodni ugovori”, br. 1/92), objavljuje se tekst Konvencije o otvorenom moru.

Tekst na engleskom i hrvatskom jeziku glasi:


The States Parties to this Convention,

Desiring to codify the rules of international law relating to the high seas

Recognizing that the United Nations Conference on the Law of the Sea, held at Geneva from 24 February to 27 April 1958, adopted the following provisions as generally declaratory of established principles of international law, Have agreed as follows:

Article 1

The term 'high seas' means all parts of the sea that are not included in the territorial sea or in the internal waters of a State.

Article 2

The high seas being open to all nations, no State may validly purport to subject any part of them to its sovereignty. Freedom of the high seas is exercised under the conditions laid down by these articles and by the other rules of international law. It comprises, inter alia, both for coastal and non-coastal States:

( 1 ) Freedom of navigation;

(2) Freedom of fishing;

(3) Freedom to lay submarine cables and pipelines;

(4) Freedom to fly over the high seas.

These freedoms, and others which are recognized by the general principles of international law, shall be exercised by all States with reasonable regard to the interests of other States in their exercise of the freedom of the high seas.

Article 3

1. In order to enjoy the freedom of the seas on equal terms with coastal States, States having no sea-coast should have free access to the sea. To this end States situated between the sea and a State having no sea-coast shall by common agreement with the latter and in conformity with existing international conventions accord:

(a) To the State having no sea-coast, on a basis of reciprocity, free transit through their territory; and

(b) To ships flying the flag of that State treatment equal to that accorded to their own ships, or to the ships of any other States, as regards access to seaports and the use of such ports.

2. States situated between the sea and a State having no sea-coast shall settle, by mutual agreement with the latter, and taking into account the rights of the coastal State or State of transit and the special conditions of the State having no sea-coast, all matters relating to freedom of transit and equal treatment in ports, in case such States are not already parties to existing international conventions.

Article 4

Every State, whether coastal or not, has the right to sail ships under its flag on the high seas.

Article 5

l. Each State shall fix the conditions for the grant of its nationality to ships, for the registration of ships in its territory, and for the right to fly its flag. Ships have the nationality of the State whose flag they are entitled to fly. There must exist a genuine link between the State and the ship; in particular, the State must effectively exercise its jurisdiction and control in administrative, technical and social matters over ships flying its flag.

2. Each State shall issue to ships to which it has granted the right to fly its flag documents to that effect.

Article 6

1. Ships shall sail under the flag of one State only and, save in exceptional cases expressly provided for in international treaties or in these Articles, shall be subject to its exclusive jurisdiction on the high seas. A ship may not change its flag during a voyage or while in a port of call, save in the case of a real transfer of ownership or change of regist

ry 2. A ship which sails under the flags of two or more States, using them according to convenience, may not claim any of the nationalities in question with respect to any other State, and may be assimilated to a ship without nationality.

Article 7

The provisions of the preceding Articles do not prejudice the question of ships employed on the official service of an intergovernmental organization flying the flag of the organization.

Article 8

1. Warships on the high seas have complete immunity from the jurisdiction of any State other than the flag State. 2. For the purposes of these Articles, the term 'warship'

means a ship belonging to the naval forces of a State and bearing the external marks distinguishing warships of its nationality, under the command of an officer duly commissioned by the government and whose name appears in the Navy List, and manned by a crew who are under regular naval discipline.

Article 9

Ships owned or operated by a State and used only on government noncommercial service shall, on the high seas, have complete immunity from the jurisdiction of any State other than the flag State.

Article 10

1. Every State shall take such measures for ships under its flag as are necessary to ensure safety at sea with regard inter alia to:

(a) The use of signals, the maintenance of communications and the prevention of collisions;

(b) The manning of ships and labour conditions for crews taking into account the applicable international labour instruments;

(c) The construction, equipment, and seaworthiness of ships.

2. In taking such measures each State is required to conform to generally accepted international standards and to take any steps which may be necessary to ensure their observance.

Article 11

1. In the event of a collision or of any other incident of navigation concerning a ship on the high seas, involving the penal or disciplinary responsibility of the master or of any other person in the service of the ship, no penal or disciplinary proceedings may be instituted against such persons except before the judicial or administrative authorities either of the flag State or of the State of which such person is a national.

2. In disciplinary matters, the State which has issued a master's certificate or a certificate of competence or licence shall alone be competent, after due legal process, to pronounce the withdrawal of such certificates, even if the holder is not a national of the State which issued them.

3. No arrest or detention of the ship, even as a measure of investigation, shall be ordered by any authorities other than those of the flag State.

Article 12

1. Every State shall require the master of a ship sailing under its flag, in so far as he can do so without serious danger to the ship, the crew, or the passengers:

(a) To render assistance to any person found at sea in danger of being lost;

(b) To proceed with all possible speed to the rescue of persons in distress if informed of their need of assistance, in so far as such action may reasonably be expected of him;

(c) After a collision, to render assistance to the other ship, her crew and her passengers and, where possibie, to inform the other ship of the name of his own ship, her port of registry and the nearest port at which she will call.

2. Every coastal State shall promote the establishment and maintenance of an adequate and effective search and rescue service regarding safety on and over the sea and where circumstances so require - by way of mutual regional arrangements co-operate with neighbouring States for this purpose.

Article 13

Every State shall adopt effective measures to prevent and punish the transport of slaves in ships authorized to fly its flag, and to prevent the unlawful use of its flag for that purpose. Any slave taking refuge on board any ship, whatever its flag, shall, ipso facto, be free.

Article 14

All States shall co-operate to the fullest possible extent in the repression of piracy on the high seas or in any other place outside the jurisdiction of any State.

Article 15

Piracy consists of any of the following acts:

(1) Any illegal acts of violence, detention or any act of depredation, committed for private ends by the crew or the passengers of a private ship or a private aircraft, and directed:

(a) On the high seas, against another ship or aircraft, or against persons or property on board such ship or aircraft;

(b) Against a ship, aircraft, persons, or property in a place outside the jurisdictions of any State;

(2) Any act of voluntary participation in the operation of a ship or of an aircraft with knowledge of facts making it a pirate ship or aircraft;

(3) Any act of inciting or of intentionally facilitating an act described in sub-paragraph 1 or sub-paragraph 2 of this article.

Article 16

The acts of piracy, as defined in Article 15, committed by a warship, government ship or government aircraft whose crew has mutinied and taken control of the ship or aircraft are assimilated to acts committed by a private ship.

Article 17

A ship or aircraft is considered a pirate ship or aircraft if it is intended by the persons in dominant control to be used for the purpose of committing one of the acts referred to in Article 15. The same applies if the ship or aircraft has been used to commit any such act, so long as it remains under the control of the persons guilty of that act.

Article 18

A ship or aircraft may retain its nationality although it has become a pirate ship or aircraft. The retention or loss of nationality is determined by the law of the State from which such nationality was derived.

Article 19

On the high seas, or in any other place outside the jurisdiction of any State, every State may seize a pirate ship or aircraft, or a ship taken by piracy and under the control of pirates, and arrest the persons and seize the property on board. The courts of the State which carried out the seizure may decide upon the penalties to be imposed, and may also determine the action to be taken with regard to the ships, aircraft or property, subject to the rights of third parties acting in good faith.

Article 20

Where the seizure of a ship or aircraft on suspicion of piracy has been effected without adequate grounds, the State making the seizure shall be liable to the State the nationality of which is possessed by the ship or aircraft, for any loss or damage caused by the seizure.

Article 21

A seizure on account of piracy may only be carried out by warships or military aircraft, or other ships or aircraft on government service authorized to that effect.

Article 22

Except where acts of interference derive from powers conferred by treaty, a warship which encounters a foreign merchant ship on the high seas is not justified in boarding her unless there is reasonable ground for suspecting:

(a) That the ship is engaged in piracy; or

(b) That the ship is engaged in the slave trade; or

(c) That, though flying, a foreign flag or refusing to show its flag, the ship is, in reality, of the same nationality as the warship.

2. In the cases provided for in sub-paragraphs (a), (b) and (c) above, the warship may proceed to verify the ship's right to fly its flag. To this end, it may send a boat under the command of an officer to the suspected ship. If suspicion remains after the documents have been checked, it may proceed to a further examination on board the ship, which must be carried out with all possible consideration.

3. If the suspicions prove to be unfounded, and provided that the ship boarded has not committed any act justifying them, it shall be compensated for any loss or damage that may have been sustained.

Article 23

1. The hot pursuit of a foreign ship may be undertaken when the competent authorities of the coastal State have good reason to believe that the ship has violated the laws and regulations of the State. Such pursuit must be commenced when the foreign ship or one of its boats is within the internal waters or the territorial sea or the contiguous zone of the pursuing State, and may only be continued outside the territorial sea or the contiguous zone if the pursuit has not been interrupted. It is not necessary that, at the time when foreign ship within the territorial sea or the contiguous zone receives the order to stop, the ship giving the order should likewise be within the territorial sea or the contiguous zone. If the foreign ship is within a contiguous zone, as defined in Article 24 of the Convention on the Territorial Sea and the Contiguous Zone, the pursuit may only be undertaken if there has been a violation of the rights for the protection of which the zone was established.

2. The right of hot pursuit ceases as soon as the ship pursued enters the territorial sea of its own country or of a third State.

3. Hot pursuit is not deemed to have begun unless the pursuing ship has satisfied itself by such practicable means as may be available that the ship pursued or one of its boats or other craft working as a team and using the ship pursued as a mother ship are within the limits of the territorial sea, or as the case may be within the contiguous zone. The pursuit may only be cornmenced after a visual or auditory signal to stop has been given at a distance which enables it to be seen or heard by the foreign ship.

4. The right of hot pursuit may be exercised only by warships or military aircraft, or other ships or aircraft on government service specially authorized to that effect.

5. Where hot pursuit is effected by an aircraft:

(a) The provisions of paragraphs 1 to 3 of this article shall apply mutatis mutandis;

(b) The aircraft giving the order to stop must itself actively pursue the ship until a ship or aircraft of the coastal State, summoned by the aircraft, arrives to take over the pursuit, unless the aircraft is itself able to arrest the ship. It does not suffice to justify an arrest on the high seas that the ship was merely sighted by the aircraft as an offender or suspected offender, if it was not both ordered to stop and pursued by the aircraft itself or other aircraft or ships which continue the pursuit without interruption.

6. The release of a ship arrested within the jurisdiction of a State and escorted to a port of the State for the purposes of an inquiry before the competent authorities may not be claimed solely on the ground that the ship, in the course of its voyage, was escorted across a portion of the high seas, if the circumstances rendered this necessary.

7. Where a ship has been stopped or arrested on the high seas in circumstances which do not justify the exercise of the rights of hot pursuit, it shall be compensated for any loss or damage that may have been thereby sustained.

Article 24

Every State shall draw up regulations to prevent pollution of the seas by the discharger of oil from ships or pipelines or resulting from the exploitation and exploration of the seabed and its subsoil, taking account of existing treaty provisions on the subject.

Article 25

1. Every State shall take measures to prevent pollution of the seas from the dumping of radioactive waste, taking into account any standards and regulations which may be formulated by the competent international organizations.

2. All States shall co-operate with the competent international organizations in taking measures for the prevention of pollution of the seas or air space above, resulting from any activities with radioactive materials or other harmful agents.

Article 26

1. All States shall be entitled to lay submarine cables and pipelines on the bed of the high seas.

2. Subject to its right to take reasonable measures for the exploration of the continental shelf and the exploitation if its natural resources, the coastal State may not impede the laying or maintenance of such cables or pipelines.

3. When laying such cables or pipelines the State in question shall pay due regard to cables or pipelines already in position on the sea-i~ed. In particular, possibilites of repairing existing cables or pipelines shall not be prejudiced.

Article 27

Every State shall take the necessary legislative measures to provide that the breaking or injury by a ship flying its flag or by a person subject to its jurisdiction of a submarine ca,ble beneath the high seas done wilfully or through culpable negligence, in such a manner is to be liable to interrupt or obstruct telegraphic or telephonic communications, and similarly the breaking or injury of a submarine pipeline or high-voltage power cable shall be a punishable offence. This provision shall not apply to any break or injury caused by persons who acted merely with the legitimate object of saving their lives or their ships, after having taken all necessary precautions to avoid such break or injury.

Article 28

Every State shall take the necessary legislative measures to provide that, if persons subject to its jurisdiction who are the owners of a cable or pipeline beneath the high seas, in laying or repairing that cable or pipeline, cause a break in or injury to another cable or pipeline, they shall bear the cost of the repairs.

Article 29

Every State shall take the necessary legislative measures to ensure that the owners of ships who can prove that đ~~~" bave sacrifirarl an ancht~r. A. net or anw other fishing gear, in order to avoid injuring a submarine cable or pipeline, shall be indemnified by the owner of the cable or pipeline, provided that the owner of the ship has taken all reasonable precautionary measures beforehand.

Article 30

The provisions of this Convention shall not affect conventions or other international agreements already in force, as between States parties to them.

Article 31

This Convention shall, until 31 October 1958, be open for signature by all States Members of the United Nations or of any of the specialized agencies, and by any other State inveted by the General Assembly of the United Nations to become a Party to the Convention.

Article 32

This Convention is subject to ratification. The instruments of ratification shall be deposited with the Secretary-General of the United Nations.

Article 33

This Convention shall be open for accession by any States belonging to any of the categories mentioned in Article 31. The instruments of accession shall be deposited with the Secretary-GeneraI of the United Nations.

Article 34

1. This Conventions shall come into force on the thirtieth day following the date of deposit of the twenty-second instrument of ratification or accession with the Secretary-General of the United Nations.

2. For each ratifying or acceding to the Convention after the deposit of the twenty-second instrument of račification or accession, the Convention shall enter into force on the thirtieth day after deposit by such State of its instrument of ratification or accession.

Article 35

1. After the expiration of a period of five years from the date on which this Convention shall enter into force, a request for the revision of this Convention may be made at any time by any Contracting Party by means of a notification in writing addressed to the Secretary-General of the United Nations.

2. The General Assembly of the United Nations shall decide upon the steps, if any, to be taken in respect of such request.

Article 36

The Secretary-General of the United Nations shall inform all States Members of the United Nations and the other States referred to in Article 31:

(a) Of signatures to this Convention and of the deposit of instruments of ratification or accession, in accordance with Articles 31, 32, and 33;

(b) Of the date on which this Convention will come into force, in accordance with Article 34;

(c) Of requests for revision in accordance with Article 35.

Article 37

The original of this Convention, of which the Chinese, English, French, Russian, and Spanish texts are equally authentic, shall be deposited with the Secretary-General of the United Nations, who shall send certified copies thereof to all States referred to in Article 31.

IN WITNESS WHEREOF the undersigned plenipotentiaries, being duly authorized thereto by their respective governments, have signed this Convention.

DONE AT GENEVA, this twenty-ninth day of April one thousand nine hundred and fifty-eight. I


Države stranke ove Konvencije,

želeći kodificirati pravila međunarodnog prava o otvorenom moru.

priznajući da dalje navedene odredbe, usvojene na Konferenciji Ujedinjenih naroda o pravu mora, koja je održana u Ženevi od 24. veljaće do 27. travnja 1958,u bitnosti izražavaju ustaljena naćela međunarodnog prava,

sporazumjele su se kako slijedi:

Članak 1.

Pod "otvorenim morem" razumijevaju se svi dijelovi mora koji ne pripadaju teritorijalnom moru ili unutrašnjim morskim vodama neke države.

Članak 2.

Budući da je otvoreno more slobodno za sve nacije, nijedna država nema pravo zahtijevati da podvrgne bilo koji dio otvorenog mora svojoj suverenosti. Sloboda otvorenog mora ostvaruje se pod uvjetima koje odreduju ovi Članci i druga pravila međunarodnog prava. Za obalne i neobalne dr~žave ona sadrži, između ostalog:

1. slobodu plovidbe,

2. slobodu ribolova,

3. slobodu polaganja podmorskih kabela i cjevovoda,

4. slobodu prelijetanja.

Sve države vrše te slobode, kao i druge slobode priznate općim načelima međunarodnog prava, vodeći razumno računa o interesima drugih država na slobodi otvorenog mora.

Članak 3.

1. Da bi države bez morske obale uživale slobodu mora jednako kao i obalne države, trebaju imati slobodan pristup k moru. U tu svrhu države koje se nalaze između mora i države bez morske obale odobravat će zajednićkim sporazumom i u skladu s postojećim međunarodnim konvencijama:

a) državi bez morske obale slobodan tranzit kroz svoje područje na temelju uzajamnosti;

b) brodovima koji vijore zastavu te države jednaki postupak kao za vlastite brodove ili za brodove bilo koje druge države što se tiče pristupa u morske luke i njihove upotrebe.

2. Ako države koje se nalaze između mora i države bez morske obale već nisu stranke postojećih međunarodnih ugovora, uredit će zajednićkim sprazumom s državom bez morske obale sva pitanja koja se tiću slobode tranzita i jednakosti postupka u lukama, vodeći raćuna o pravima obalne države ili države tranzita i o posebnim prilikama države bez morske obale.

Članak 4.

Sve države, obalne i neobalne, imaju pravo da na otvorenom moru plove brodovi pod njihovom zastavom.

Članak 5.

1. Svaka država odreduje uvjete pod kojima dodjeljuje brodovima svoju državnu pripadnost, kao i uvjete upisa u upisnik na svom području i prava na vijorenje svoje zastave. Brodovi imaju pripadnost one države koje su zastavu ovlašteni da vijore. Mora postojati stvarna veza između države i broda; posebice treba država stvarno vršiti nad brodovima svoje zastave svoju jurisdikciju i nadzor glede tehničkih, upravnih i socijalnih pitanja.

2. Brodovima kojima je dodijelila pravo na vijorenje zastave svaka država izdaje isprave u tu svrhu.

Članak 6.

1. Brodovi plove pod zastavom samo jedne države i podvrgnuti su na otvorenom moru, osim u iznimnim slučajevima izrijekom predviđenim u međunarodnim sporazumima ili u ovim Člancima, isključivo njezinoj jurisdikciji. Brod ne smije mijenjati svoju zastavu za vrijeme putovanja ili pristajanja u nekuj luci, osim u slućaju stvarnog prijenosa vlasništva ili izmjene upisa u upisniku.

2. Brod koji plovi pod zastavama dviju ili više država, kojima se služi po svojem nahodenju, neće se prema trećim državama moći pozvati ni na jednu od tih državnih pripadnosti i može se izjednaćiti s brodom bez državne pripadnosti.

Članak 7.

Odredbama prethodnih Članaka ne dira se u pitanje brodova u službenoj upotrebi neke međuvladine organizacije koji vijore zastavu organizacije.

Članak 8.

1. Ratni brodovi uživaju na otvorenom moru potpuni imunitet od jurisdikcije svake druge države osim države zastave.

2. U svrhe ovih Članaka izraz .ratni brod" označuje brod koji pripada ratnoj mornarici neke države i nosi vanjske znakove raspoznavanja ratnih brodova njegove državne pripadnosti. Zapovjednik mora biti u službi države, njegovo se ime treba nalaziti na popisu časnika ratne mornarice, a posada mora biti podvrgnuta pravilima vojne stege.

Članak 9.

Brodovi u vlasništvu države ili kojima se ona koristi, a namijenjeni su samo za vladiriu netrgovačku službu, uživaju na otvorenom moru potpuni imunitet od jurisdikcije svake druge države osim države zastave.

Članak 10.

1. Svaka je država dužna za brodove koji vijore njezinu zastavu poduzimati potrebne mjere za ostvarenje sigurnosti na moru, a, između ostalog, glede:

a) upotrebe signala, održavanja veza i sprećavanja sudara;

b) sastava i radnih uvjeta posade, vodeći računa o međunarodnim aktima koji se mogu primijeniti na pitanje rada;

c) konstrukcije i opreme broda i njegove sposobnosti za plovidbu;

2. Propisujući te mjere, svaka je diiava dužna postupati u skladu s općeprihvaćenim međunarodnim pravilima i poduzeti sve što je potrebno da im osigura poštovanje.

Članak 11.

1. U slućaju sudara ili svake druge plovidbene nezgode, koja se tiče broda na otvorenom moru i koja povlaći kaznenu ili stegovnu odgovornost zapovjednika broda ili ma koje druge osobe u službi broda, kazneni ili stegovni postupak moći će se povesti protiv tih osoba samo pred sudskim ili upravnim organima bilo države zastave ili države koje su te osobe dri.avljani.

2. U stegovnim je predmetima država, koja je izdala pomorsku knjižicu kapetanu ili svjedodžbu o osposobljenju, jedina nadležna da poslije redovitog pravnog postupka izrekne oduzimanje tih isprava, čak ako dri,alac nije državljanin dri,ave koja ih je izdala.

3. Uzapćenje ili zadržavanje broda, ćak i kao istražnu radnju, mogu narediti samo organi države zastave .

Članak 12.

1. Svaka država stavlja u dužnost zapovjedniku broda koji vijori njenu zastavu, ako on to može učiniti bez ozbiljne opasnosti za brod, posadu ili putnike:

a) da pruži pomoć svakoj osobi koja se nadde u moru, a kojoj pri)eti opasnost;

b) ako je obaviješten o njihovoj potrebi za pomoć, da zaplovi punom brcinom u pomoć osobama koje su u nevolji, utoliko koliko se može od njega razumno oćekivati da tako postupi;

c) da nakon sudara pruži pomoć drugom brodu, njegovoj posadi i njegovim putnicima i da, kad je to moguće, priopći drugom brodu ime vlastitog broda, njegovu luku upisa i najbiižu luku u koju će pristati.

2. Svaka obalna država pomaže osnivanje i rad odgovarajuće i djelotvorne službe za traženje i spašavanje radi sigurnosti na moru i u zraku i u tu svrhu, gdje to okolnosti traže, zaključuje sa susjednim državama regionalne sporazume o uzajamnoj suradnji.

Članak 13.

Svaka je država dužna poduzimati djelotvorne mjere radi sprečavanja i kažnjavanja prijevoza robova na brodovima koji su ovlašteni da vijore njenu zastavu i radi sprečavanja protupravne upotrebe njene zastave u tu svrhu. Svaki rob koji prebjegne na brod bilo koje zastave slobodan je ipso facto.

Članak 14.

Sve države suraduju koliko najviše mogu na suzbijanju piratstva na otvorenom moru ili na bilo kojem drugom mjestu koje ne potpada pod jurisdikciju nijedne države.

Članak 15.

Piratstvo čine ova djela:

1. Svaki nezakoniti ćin nasilja, zadržavanja ili bilo kakve pljačke izvršen za osobne svrhe od strane posade ili putnika privatnog broda ili privatnog zrakoplova i usmjeren:

a) na otvorenom moru potiv drugog broda ili zrakoplova ili protiv osoba ili dobara na njima;

b) protiv broda ili zrakoplova, osoba ili dobara na mjestu koje ne potpada pod jurisdikciju nijedne dr~ave.

2. Svaki ćin dobrovoljnog sudjelovanja u.upotrebi broda ili zrakoplova ako počinitelj zna za ćinjenice koje tom brodu ili zrakoplovu daju znaćenje piratskog broda ili zrakoplova.

3. Svaki ćin kojemu je svrha poticanje ili namjerno omogućavanje nekog djela opisanog u stavcima 1. ili 2. ovoga Članka.

Članak 16.

Djela piratstva, opisana u Članku 15, koja počini ratni brod ili državni brod ili državni zrakoplov kojih se posada pobunila i preuzela vlast nad brodom ili zrakoplovom, izjednačena su s djelima koja počini privatni brod ili zrakoplov.

Članak 17.

Brod ili zrakoplov smatra se piratskim ako su ga osobe, u čijoj se vlasti stvarno nalazi, namijenile upotrijebiti za izvršenje jednog od djela opisanih u Članku 15. Isto vrijedi ako je brod ili zrakoplov upotrijebljen za izvršenje tih djela, dokle god se nalazi u vlasti osoba krivih za ta djela.

Članak 18.

Brod ili zrakoplov može zadržati svoju državnu pripadnost iako je postao piratski brod ili zrakoplov. Zadržavanje ili gubitak državne pripadnosti određeni su unutrašnjim pravom dri.ave koja je dodijelila državnu pripadnost.

Članak 19.

Svaka država može na otvorenom moru ili na bilo kojem drugom mjestu koje ne potpada pod jurisdikciju nijedne države uzaptiti piratski brod ili zrakopolov ili brod koji je otet djelom piratstva i nalazi se u vlasti pirata te uhititi osobe i uzaptiti dobra na njima. Sudovi države koja je izvršila uzapćenje mogu odlućiti o kaznama koje valja izreći i o poduzimanju mjera prema brodovima, zrakoplovima ili dobrima, ne dirajući u prava trećih osoba koje postupaju u dobroj vjeri.

Članak 20.

Ako je uzapćenje broda ili zrakoplova zbog sumnje da je počinjeno djelo piratstva izvršeno bez valjanih razloga, država koja je uzaptila brod ili zrakoplov odgovorna je državi koje pripadnost ima brod ili zrakoplov za sav gubitak ili štetu prouzrokovanu uzapćenjem.

Članak 21.

Uzapćenje zbog piratstva mogu izvršiti samo ratni brodovi ili vojni zrakoplovi ili drugi brodovi ili zrakoplovi u vladinoj službi i ovlašteni u tu svrhu.

Članak 22.

1. Osim u slučajevima kad je intervencija utemeljena na ovlaštenjima iz međunarodnog ugovora, ratni brod koji na otvorenom moru sretne strani trgovački brod ne može taj brod pregledati ako nema ozbiljnog razloga sumnjati:

a) da se brod bavi piratstvom, ili

b) da se brod bavi trgovinom robljem, ili

c) da je brod, iako vijori stranu zastavu ili odbija istaknuti svoju zastavu, u stvari brod iste državne pripadnosti kao ratni brod.

2. U slučajevima predviđenim u točkama a), b) i c) ratni brod može pristupiti provjeravanju prava broda na vijorenje njegove zastave. U tu svrhu on smije na sumnjivi brod poslati čamac pod zapovjedništvom časnika. Ako sumnja ostane i nakon provjere isprava, on može na brodu pristupiti daljnjem ispitivanju, koje se mora obavljati uz sve moguće obzire.

3. Ako se pokaže da sumnje nisu osnovane i pod uvjetom da pregledani brod nije počinio nikakav čin koji bi ih opravdao, naknaduje mu se svaki gubitak ili šteta koje je pretrpio.

Članak 23.

1. Progon stranoga broda može se poduzeti kad nadležne vlasti obalne države imaju ozbiljnih razloga vjerovati da je taj brod prekršio zakone i propise te države. Taj progon mora započeti dok se strani brod ili jedan od njegovih čamaca nalazi u unutrašnjim morskim vodama, u teritorijalnom moru ili u vanjskom pojasu države koja progoni i može se nastaviti izvan teritorijalnog mora ili vanjskog pojasa samo pod uvjetom da nije bio prekinut. Nije potrebno da brod koji daje nalog za zaustavljanje također bude u teritorijalnom moru ili vanjskom pojasu u ćasu kad strani brod, koji plovi u teritorijalnom moru ili vanjskom pojasu, primi nalog za zaustavljanje. Ako se strani brod nalazi u vanjskom pojasu, definiranom u Članku 24. Konvencije o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu, progon se može poduzeti samo zbog kršenja prava za čiju je zaštitu taj pojas ustanovljen.

2. Pravo progona prestaje čim progonjeni brod uplovi u teritorijalno more vlastite države ili neke treće države. 3. Smatrat će se da je progon zapbčet samo ako se brod

progonitelj prikladnim sredstvima kojima raspolaže uvjerio da se progonjeni brod ili jedan od njegovih čamaca ili druga plovila, koja rade zajedno i služe se progonjenim brodom kao maticom, nalaze unutar granica teritorijalnog mora ili, ovisno o slučaju, u vanjskom pojasu. Frogon se može započeti tek pošto je dan vidni ili zvućni znak za zaustavljanje iz udaljenosti s koje ga strani brod može vidjeti ili čuti.

4. Pravo progona mogu vršiti samo ratni brodovi ili vojni zrakoplovi ili drugi brodovi ili zrakoplovi u vladinoj službi i posebno ovlašteni u tu svrhu.

5. Kad progon vrši zrakoplov:

a) stavci 1-3. ovoga Članka primjenjuju se mutatis mutandis;

b) zrakoplov koji daje nalog za zaustavljanje mora sam aktivno progoniti brod sve dok neki brod ili drugi zrakoplov obalne dr'cave, što ga prvi zrakoplov pozove, ne stigne da nastavi progon, ako taj prvi zrakoplov sam nije u stanju uzaptiti brod. Da bi se opravdalo uzapćenje broda na otvorenom moru nije dovoljno da ga je zrakoplov samo otkrio u izvršenju povrede ili kao sumnjivog za povredu, ako ga nije ujedno pozvao da stane i progonio ili sam zrakoplov ili drugi zrakoplovi ili brodovi koji nastavljaju progon bez prekida.

6. Puštanje broda, koji je uzapćen na mjestu podvrgnutom jurisdikciji neke države i koji je praćen prema nekoj luci te države radi istrage pred nadležnim organima, ne može se zahtijevati samo zato što je brod u tijeku svakoga putovanja bio praćpn kroz dio otvorenog mora ako je to bilo potrebno zbog određenih okolnosti.

7. Ako je brod bio zaustavljen ili uzapćen na otvorenom moru pod okolnostima koje ne opravdavaju ostvarivanje prava progona, naknaduje mu se svaki gubitak ili šteta koje je pretrpio.

Članak 24.

Svaka je Država dužnja donijeti propise radi sprećavanja onećišćenja mora naftom iz brodova ili cjevovoda ili onog koje dolazi od iskorištavanja i istraživanja morskog dna ili podzemlja, vodeći raćuna o postojećim međunarodnim ugovornim odredbama o tom predmetu.

Članak 25.

1. Svaka je država dužna poduzeti mjere radi sprećavanja onečišćenja mora potapanjem radioaktivnih otpadaka, vodeći računa o svim standardima i svim propisima koje bi mogle izraditi nadležne međunarodne organizacije.

2. Sve su dri.ave dužne surađivati s nadležnim međunarodnim organizacijama u poduzimanju mjera_radi sprečavanja onečišćenja mora i zraćnog prostora iznad njega, koje dolazi od bilo koje djelatnosti s radioaktivnim tvarima i drugim štetnim ćiniocima.

Članak 26.

1. Sve su države ovlaštene polagati podmorske kabele i cjevovode na dno otvorenog mora.

2. Pod rezervom njezina prava da poduzima razumne mjere za istraživanje epikontinentskog pojasa i iskorištavanje njegovih prirodnih bogatstava, obalna država ne može ometati polaganje ili održavanje tih kabela ili cjevovoda.

3. Kad država polaže te kabele ili cjevovode, ona mora voditi dužnog raćuna o kabelima i cjevovodima koji su već položeni na morsko dno. Posebice ona ne smije ometati mogućnost popravaka postojećih kabela ili cjevovoda.

Članak 27.

Svaka država donosi potrebne zakone i propise kojima se odreduje da su kažnjiva djela kad brod njezine zastave ili osoba podvrgnuta njenoj jurisdikciji namjerno ili iz nehata prekine ili ošteti podmorski kabel na otvorenom moru, što bi moglo imati za posljedicu prekid ili ometanje telegrafskih ili telefonskih veza, ili ako pod istim uvjetima prekine ili ošteti podmorski vod visokog napona ili cjevovod. Ta se odredba ne primjenjuje na prekide ili oštećenja koje su uzrokovali počinitelji djelujući jedino u zakonitom cilju spašavanja svojih života ili svojih brodova, pošto su poduzeli sve potrebne mjere opreza radi izbjegavanja takva prekida ili oštećenja.

Članak 28.

Svaka država donosi potrebne zakone i propise kojima se odreduje da osobe koje su podvrgnute njenoj jurisdikciji, koje su vlasnici podmorskog kabela ili cjevovoda u otvorenom moru i koje polaganjem i1i popravljarijem toga kabela ili cjevovoda uzrokuju prekid ili oštećenje drugoga kabela ili cjevovoda, snose troškove popravka.

Članak 29.

Svaka država donosi potrebne zakone i propise da bi vlasnik kabela ili cjevovoda naknadio štetu brodovlasnicima koji mogu dokazati da su žrtvovali sidro, mrežu ili neki drugi ribolovni pribor kako ne bi oštetili neki podmorski kabel ili cjevovod, pod uvjetom da je brodovlasnik prije toga poduzeo sve razumne mjere opreza.

Članak 30.

Odredbe ove Konvencije ne diraju u konvencije ili druge međunarodne sporazume koji su već na snazi među državama strankama tih konvencija ili sporazuma.

Članak 31.

Ova će Konvencija biti do 31. listopada 1958. otvorena za potpisivanje svim državama članicama Ujedinjenih naroda ili neke specijalizirane ustanove i svakoj drugoj dri.avi koju bi Opća skupština pozvala da postane stranka Konvencije.

Članak 32.

Ova Konvencija podliježe ratifikaciji. Isprave o ratifikaciji polažu se kod glavnog tajnika Ujedinjenih naroda.

Članak 33.

Ova Konvencija ostaje otvorena za pristupanje svakoj državi koja pripada jednoj od kategorija spomenutih u Članku 31. Isprave o pristupu polažu se kod glavnog tajnika Ujedinjenih naroda.

Članak 34.

1. Ova Konvencija stupa na snagu tridesetoga dana od dana kad se kod glavnog tajnika Ujedinjenih naroda položi dvadeset druga isprava o ratifikaciji ili pristupu.

2. Za svaku državu, koja bude ratificirala Konvenciju ili joj bude pristupila pošto se položi dvadeset druga isprava o ratifikaciji ili pristupu, Konvencija će stupiti na snagu tridesetoga dana od dana kada ta Država položi svoju ispravu o ratifikaciji ili pristupu.

Članak 35.

1. Poslije isteka razdoblja od pet godina od dana stupanja na snagu ove Konvencije može svaka stranka u bilo koje vrijeme zahtijevati reviziju ove Konvencije pismenom notifikacijom upućenom glavnom tajniku Ujedinjenih naroda.

2. Opća skupština Ujedinjenih naroda odlučuje o mjerama koje bi trebalo u danom slućaju poduzeti u vezi s tim zahtjevom.

Članak 36.

Glavni tajnik Ujedinjenih naroda priopćuje svim državama članicama Ujedinjenih naroda i drugim državama, koje su spomenute u Članku 31:

a) potpise stavljene na ovu Konvenciju i polaganje isprava o ratifikaciji ili pristupu prema Člancima 31, 32. i 33; b) dan kad će ova Konvencija stupiti na snagu prema Članku 34;

c) zahtjeve za reviziju podnesene prema Članku 35.

Članak 37.

Izvornik ove Konvencije, koje su engleski, francuski, kineski, ruski i španjolski tekst jednako vjerodostojni, položit će se kod glavnog tajnika Ujedinjenih naroda, a on će dostaviti njegove ovjerene prijepise svim državama koje su spomenute u Članku 31.

U potvrdu toga su potpisani opunomoćenici, propisno ovlašteni od svojih odnosnih vlada, potpisali ovu Konvenciju.

Sastavljeno u Ženevi, dvadeset i devetog travnja tisuću devetsto pedeset osme.

Konvencija o otvorenom moru
Klikom na link 'Kliknite za pregled zakona - možete pronaći sve verzije zakonskog akta kojeg gledate !