Hrvatski zakoni

  • A - ORGANIZACIJA I USTROJSTVO RH
  • B - SUDSTVO
  • C - VLASNIČKOPRAVNI ODNOSI, OBITELJSKO PRAVO
  • D - RADNO I SOCIJALNO PRAVO
  • E - PRETVORBA, PRIVATIZACIJA,TRGOVAČKA DRUŠTVA
  • F - GOSPODARSKE AKTIVNOSTI
  • G - FINANCIRANJE JAVNIH POTREBA
  • H - KONTROLA I EVIDENCIJA POSLOVANJA
  • I - BANKOVNI I MONETARNI SUSTAV
  • J - OSIGURANJE
  • K - OBRAZOVANJE, ZNANOST, KULTURA, ŠPORT
  • X - PROPISI O PREUZIMANJU PROPISA IZ SL. I J.
  • OSTALA SUDSKA PRAKSA
  • ODLUKE I PRESUDE EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA
Registrirajte se na poslovna.hr
Tumač

Moja biblioteka

Moje zabilješke Sve moje mape
Dodaj novi dokument Stvori novu mapu
Ispis dokumentaIspis Preuzimanje mape u PDF formatuPreuzimanje u PDF formatu
Spremi članke u dokument Spremi članke
Dodaj novi članak u dokument Dodavanje članaka
Međunarodna konvencija protiv novačenja, korištenja, plaćanja i osposobljavanja plaćenika ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", br. XX/99, XX/09)
označi tražene riječi printaj stranicu
12 18.10.1999 Zakon o potvrđivanju Međunarodne konvencije protiv novačenja, korištenja, plaćanja i osposobljavanja plaćenika

ZASTUPNIČKI DOM HRVATSKOGA DRŽAVNOG SABORA

Na temelju članka 89.L114405 Ustava Republike Hrvatske, donosim

ODLUKU

O PROGLAŠENJU ZAKONA O POTVRĐIVANJU MEĐUNARODNE KONVENCIJE PROTIV NOVAČENJA, KORIŠTENJA, PLAĆANJA I OSPOSOBLJAVANJA PLAĆENIKA

Proglašavam Zakon o potvrđivanju Međunarodne konvencije protiv novačenja, korištenja, plaćanja i osposobljavanja plaćenika, koji je donio Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora na sjednici 24. rujna 1999.

Broj: 01-081-99-1617/2
Zagreb, 29. rujna 1999.

Predsjednik
Republike Hrvatske
dr. Franjo Tuđman, v. r.

ZAKON

O POTVRĐIVANJU MEĐUNARODNE KONVENCIJE PROTIV NOVAČENJA, KORIŠTENJA, PLAĆANJA I OSPOSOBLJAVANJA PLAĆENIKA

Članak 1.

Potvrđuje se Međunarodna konvencija protiv novačenja, korištenja, plaćanja i osposobljavanja plaćenika (1989.).

Članak 2.

Tekst međunarodne konvencije protiv novačenja, korištenja, plaćanja i osposobljavanja plaćenika u izvorniku na engleskom jeziku i u prijevodu na hrvatski jezik glasi:

INTERNATIONAL CONVENTION AGAINST THE RECRUITMENT, USE, FINANCING AND TRAINING OF MERCENARIES

The General Assembly.

Considering that the progressive development of international law and its codification contribute to the implementation of the purposes and principles set forth in Articles 1 and 2 of the Charter of the United Nations,

Mindful of the need to conclude, under the auspices of the United Nations, an international Convention against the recruitment, use, financing and training of mercenaries,

Recalling its resolution 35/48 of 4 December 1980, by which it established the Ad Hoc Committee on the Drafting of an International Convention against the Recruitment, Use, Financing and Training of Mercenaries and requested it to elaborate at the earliest possible date an international convention to prohibit the recruitment, use, financing and training of mercenaries,

Having considered the draft convention prepared by the Ad Hoc Committee in pursuance of the above-mentioned resolution and finalized by the Working Group on the Drafting of an International Convention against the Recruitment, Use, Financing and Training of Mercenaries, which met during the forty-fourth session of the General Assembly,

Adopts and opens for signature and ratification or for accession the International Convention against the Recruitment, Use, Financing and Training of Mercenaries, the text of which is annexed to the present resolution.

ANNEX
International Convention against the Recruitment, Use, Financing and Training of Mercenaries

The States Parties to the present Convention,

Reaffirming the purposes and principles enshrined in the Charter of the United Nations and in the Declaration on the Principles of International Law concerning Friendly Relations and Co-operation among States in accordance with the Charter of the United Nations,

Being aware of the recruitment, use, financing and training of mercenaries for activities which violate principles of international law such as those of sovereign equality, political independence, territorial integrity of States and self-determination of peoples,

Affirming that the recruitment, use, financing and training of mercenaries should be considered as offences of grave concern to all States and that any person committing any of these offences should either be prosecuted or extradited,

Convinced of the necessity to develop and enhance international co-operation among States for the prevention, prosecution and punishment of such offences,

Expressing concern at new unlawful international activities linking drug traffickers and mercenaries in the perpetration of violent actions which undermine the constitutional order of States,

Also convinced that the adoption of a convention against the recruitment, use, financing and training of mercenaries would contribute to the eradication of these nefarious activities and thereby to the observance of the purposes and principles, enshrined in the Charter of the United Nations,

Cognizant that matters not regulated by such a convention continue to be governed by the rules and principles of international law,

Have agreed as follows:

Article 1

For the purposes of the present Convention,

1. A mercenary is any person who:

(a) Is specially recruited locally or abroad in order to fight in an armed conflict;

(b) Is motivated to take part in the hostilities essentially by the desire for private gain and, in fact, is promised, by or on behalf of a party to the conflict, material compensation substantially in excess of that promised or paid to combatants of similar rank and functions in the armed forces of that party;

(c) Is neither a national of a party to the conflict nor a resident of territory controlled by a party to the conflict;

(d) Is not a member of the armed forces of a party to the conflict; and

(e) Has not been sent by a State which is not a party to the conflict on official duty as a member of its armed forces.

2. A mercenary is also any person who, in any other situation:

(a) Is specially recruited locally or abroad for the purpose of participating in a concerted act of violence aimed at:

(i) Overthrowing a Government or otherwise undermining the constitutional order of a State; or

(ii) Undermining the territorial integrity of a State;

(b) Is motivated to take part therein essentially by the desire for significant private gain and is prompted by the promise or payment of material compensation;

(c) Is neither a national nor a resident of the State against which such an act is directed;

(d) Has not been sent by a State on official duty; and

(e) Is not a member of the armed forces of the State on whose territory the act is undertaken.

Article 2

Any person who recruits, uses, finances or trains mercenaries, as defined in article 1 of the present Convention, commits an offence for the purposes of the Convention.

Article 3

1. A mercenary, as defined in article 1 of the present Convention, who participates directly in hostilities or in a concerted act of violence, as the case may be, commits an offence for the purposes of the Convention.

2. Nothing in this article limits the scope of application of article 4 of the present Convention.

Article 4

An offence is committed by any person who:

(a) Attempts to commit one of the offences set forth in the present Convention;

(b) Is the accomplice of a person who commits or attempts to commit any of the offences set forth in the present Convention.

Article 5

1. States Parties shall not recruit, use, finance or train mercenaries and shall prohibit such activities in accordance with the provisions of the present Convention.

2. States Parties shall not recruit, use, finance or train mercenaries for the purpose of opposing the legitimate exercise of the inalienable right of peoples to self-determination, as recognized by international law, and shall take, in conformity with international law, the appropriate measures to prevent the recruitment, use, financing or training of mercenaries for that purpose.

3. They shall make the offences set forth in the present Convention punishable by appropriate penalties which take into account the grave nature of those offences.

Article 6

States Parties shall co-operate in the prevention of the offences set forth in the present Convention, particularly by:

(a) Taking all practicable measures to prevent preparations in their respective territories for the commission of those offences within or outside their territories, including the prohibiton of illegal activities of persons, groups and organizations that encourage, instigate, organize or engage in the perpetration of such offences;

(b) Co-ordinating the taking of administrative and other measures as appropriate to prevent the commission of those offences.

Article 7

States Parties shall co-operate in taking the necessary measures for the implementation of the present Convention.

Article 8

Any State Party having reason to believe that one of the offences set forth in the present Convention has been, is being or will be committed shall, in accordance with its national law, communicate the relevant information, as soon as it comes to its knowledge, directly or through the Secretary-General of the United Nations, to the States Parties affected.

Article 9

1. Each State Party shall take such measures as may be necessary to establish its jurisdiction over any of the offences set forth in the present Convention which are committed:

(a) In its territory or on board a ship or aircraft registered in that State;

(b) By any of its nationals or, if that State considers it appropriate, by those stateless persons who have their habitual residence in that territory.

2. Each State Party shall likewise take such measures as may be necessary to establish its jurisdiction over the offences set forth in articles 2, 3 and 4 of the present Convention in cases where the alleged offender is present in its territory and it does not extradite him to any of the States mentioned in paragraph 1 of this article.

3. The present Convention does not exclude any criminal jurisdiction exercised in accordance with national law.

Article 10

1. Upon being satisfied that the circumstances so warrant, any State Party in whose territory the alleged offender is present shall, in accordance with its laws, take him into custody or take such other measures to ensure his presence for such time as is necessary to enable any criminal or extradition proceedings to be instituted. The State Party shall immediately make a preliminary inquiry into the facts.

2. When a State Party, pursuant to this article, has taken a person into custody or has taken such other measures referred to in paragraph 1 of this article, it shall notify without delay either directly or through the Secretary-General of the United Nations:

(a) The State Party where the offence was committed;

(b) The State Party against which the offence has been directed or attempted;

(c) The State Party of which the natural or juridical person against whom the offence has been directed or attempted is a national;

(d) The State Party of which the alleged offender is a national or, if he is a stateless person, in whose territory he has his habitual residence;

(e) Any other interested State Party which it considers it appropriate to notify.

3. Any person regarding whom the measures referred to in paragraph 1 of this article are being taken shall be entitled:

(a) To communicate without delay with the nearest appropriate representative of the State of which he is a national or which is otherwise entitled to protect his rights or, if he is a stateless person, the State in whose territory he has his habitual residence;

(b) To be visited by a representative of that State.

4. The provisions of paragraph 3 of this article shall be without prejudice to the right of any State Party having a claim to jurisdiction in accordance with article 9, paragraph 1 (b), to invite the International Committee of the Red Cross to communicate with and visit the alleged offender.

5. The State which makes the preliminary inquiry contemplated in paragraph 1 of this article shall promptly report its findings, to the States referred to in paragraph 2 of this article and indicate whether it intends to exercise jurisdiction.

Article 11

Any person regarding whom proceedings are being carried out in connection with any of the offences set forth in the present Convention shall be guaranteed at all stages of the proceedings fair treatment and all the rights and guarantees provided for in the law of the State in question. Applicable norms of international law should be taken into account.

Article 12

The State Party in whose territory the alleged offender is found shall, if it does not extradite him, be obliged, without exception whatsoever and whether or not the offence was committed in its territory, to submit the case to its competent authorities for the purpose of prosecution, through proceedings in accordance with the laws of that State. Those authorities shall take their decision in the same manner as in the case of any other offence of a grave nature under the law of that State.

Article 13

1. States Parties shall afford one another the greatest measure of assistance in connection with criminal proceedings brought in respect of the offences set forth in the present Convention, including the supply of all evidence at their disposal necessary for the proceedings. The law of the State whose assistance is requested shall apply in all cases.

2. The provisions of paragraph 1 of this article shall not affect obligations concerning mutual judicial assistance embodied in any other treaty.

Article 14

The State Party where the alleged offender is prosecuted shall in accordance with its laws communicate the final outcome of the proceedings to the Secretary-General of the United Nations, who shall transmit the information to the other States concerned.

Article 15

1. The offences set forth in articles 2, 3 and 4 of present Convention shall be deemed to be included as extraditable offences in any extradition treaty existing between States Parties. States Parties undertake to include such offences as extraditable offences in every extradition treaty to be concluded between them.

2. If a State Party which makes extradition conditional on the existence of a treaty receives a request for extradition from another State Party with which it has no extradition treaty, it may at its option consider the present Convention as the legal basis for extradition in respect of those offences. Extradition shall be subject to the other conditions provided by the law of the requested State.

3. States Parties which do not make extradition conditional on the existence of a treaty shall recognize those offences as extraditable offences between themselves, subject to the conditions provided by the law of the requested State.

4. The offences shall be treated, for the purpose of extradition between States Parties, as if they had been committed not only in the place in which they occurred but also in the territories of the States required to establish their jurisdiction in accordance with article 9 of the present Convention.

Article 16

The present Convention shall be applied without prejudice to:

(a) The rules relating to the international responsibility of States;

(b) The law of armed conflict and international humanitarian law, including the provisions relating to the status of combatant or of prisoner of war.

Article 17

1. Any dispute between two or more States Parties concerning the interpretation or application of the present Convention which is not settled by negotiation shall, at the request of one of them, be submitted to arbitration. If, within six months from the date of the request for arbitration, the parties are unable to agree on the organization of the arbitration, any one of those parties may refer the dispute to the International Court of Justice by a request in conformity with the Statute of the Court.

2. Each State may, at the time of signature or ratification of the present Convention or accession thereto, declare that it does not consider itself bound by paragraph 1 of this article. The other States Parties shall not be bound by paragraph 1 of this article with respect to any State Party which has made such a reservation.

3. Any State Party which has made a reservation in accordance with paragraph 2 of this article may at any time withdraw that reservation by notification to the Secretary-General of the United Nations.

Article 18

1. The present Convention shall be open for signature by all States until 31 December 1990 at United Nations Headquarters in New York.

2. The present Convention shall be subject to ratification. The instruments of ratification shall be deposited with the Secretary-General of the United Nations.

3. The present Convention shall remain open for accession by any State. The instruments of accession shall be deposited with the Secretary-General of the United Nations.

Article 19

1. The present Convention shall enter into force on the thirtieth day following the date of deposit of the twenty-second instrument of ratification or accession with the Secretary-General of the United Nations.

2. For each State ratifying or acceding to the Convention after the deposit of the twenty-second instrument of ratification or accession, the Convention shall enter into force on the thirtieth day after deposit by such State of its instrument of ratification or accession.

Article 20

1. Any State Party may denounce the present Convention by written notification to the Secretary-General of the United Nations.

2. Denunciation shall take effect one year after the date on which the notification is received by the Secretary-General of the United Nations.

Article 21

The original of the present Convention, of which the Arabic, Chinese, English, French, Russian and Spanish texts are equally authentic, shall be deposited with the Secretary-General of the United Nations, who shall send certified copies thereof to all States.

IN WITNESS WHEREOF the undersigned, being duly authorized thereto by their respective Governments, have signed the present Convention, opened for signature at New York on…

MEĐUNARODNA KONVENCIJA PROTIV NOVAČENJA, KORIŠTENJA, PLAĆANJA I OSPOSOBLJAVANJA PLAĆENIKA

Opća skupština,

smatrajući da progresivni razvitak međunarodnog prava i njegova kodifikacija pridonose provedbi ciljeva i načela navedenih u člancima 1. i 2. Povelje Ujedinjenih naroda,

imajući u vidu potrebu da se, pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda, zaključi Konvencija protiv novačenja, korištenja, plaćanja i osposobljavanja plaćenika,

uzevši u obzir svoju rezoluciju 35/48. od 4. prosinca 1980., kojom je osnovan Ad hoc odbor za izradu Međunarodne konvencije protiv novačenja, korištenja, plaćanja i osposobljavanja plaćenika i kojom se zahtijevalo da se što prije izradi međunarodna konvencija kojom bi se zabranilo novačenje, korištenje, plaćanje i osposobljavanje plaćenika,

nakon što je razmotrila nacrt konvencije koju je pripremio Ad hoc odbor u skladu s gore navedenom rezolucijom i koju je konačno oblikovala radna skupina za izradu nacrta Međunarodne konvencije protiv novačenja, korištenja, plaćanja i osposobljavanja plaćenika, koja se sastala tijekom 44. zasjedanja Opće skupštine,

usvaja i otvara za potpisivanje i ratifikaciju ili za pristupanje Međunarodnoj konvenciji protiv novačenja, korištenja, plaćanja i osposobljavanja plaćenika, čiji je tekst priložen kao aneks ovoj rezoluciji.

ANEKS
Međunarodna konvencija protiv novačenja, korištenja, plaćanja i osposobljavanja plaćenika

Države stranke ove Konvencije,

ponovno potvrđujući ciljeve i načela sadržana u Povelji Ujedinjenih naroda i u Deklaraciji o načelima međunarodnog prava glede prijateljskih odnosa i suradnje među državama u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda,

svjesna novačenja, korištenja, plaćanja i osposobljavanja plaćenika u svrhu djelatnosti koje krše načela međunarodnog prava kao što je ono o suverenoj jednakosti, političkoj neovisnosti, teritorijalnoj cjelovitosti država i samoodređenja naroda,

potvrđujući da se novačenje, korištenje, plaćanje i osposobljavanje plaćenika treba smatrati kaznenim djelima koja su uzrok velike zabrinutosti svih država te da svaku osobu koja počini bilo koje od tih kaznenih djela treba ili kazneno goniti ili izručiti,

uvjerene u nužnost razvijanja i unapređivanja međunarodne suradnje među državama radi sprječavanja, kaznenog progona i kažnjavanja takvih kaznenih djela,

izražavajući zabrinutost glede novih protuzakonitih međunarodnih aktivnosti koje povezuju krijumčare droge i vojne plaćenike u počinjenju nasilnih radnji koje potkopavaju ustavni poredak u državama,

također uvjerene da će usvajanje Konvencije protiv novačenja, korištenja, plaćanja i osposobljavanja plaćenika pridonijeti iskorjenjivanju tih opasnih aktivnosti te pritom poštivanju ciljeva i načela sadržanih u Povelji Ujedinjenih naroda,

svjesni da će se pitanja koja nisu uređena takvom konvencijom uređivati pravilima i načelima međunarodnog prava,

sporazumjele su se kako slijedi:

Članak 1.

U smislu ove Konvencije,

1. plaćenik je osoba:

(a) koja je posebno novačena lokalno ili u inozemstvu kako bi se borila u oružanom sukobu;

(b) koja je motivirana da sudjeluje u neprijateljstvima nošena željom za osobnim dobitkom, a strana u sukobu ili netko u njeno ime joj je obećao materijalnu naknadu koja znatno prelazi razinu naknade koja je obećana ili se plaća borcima sličnog čina i zvanja u oružanim postrojbama te strane;

(c) koja nije državljanin strane u sukobu niti živi na području koje nadzire strana u sukobu;

(d) koja nije pripadnik oružanih snaga strane u sukobu; i

(e) koju nije poslala država koja nije strana u sukobu kao službenog pripadnika svojih oružanih snaga.

2. Plaćenik je također svaka osoba koja je u bilo kojim drugim okolnostima:

(a) posebno unovačena lokalno ili u inozemstvu radi sudjelovanja u zajedničkom činu nasilja koje je usmjereno na:

(i) rušenje vlade ili na neki drugi način podrivanje ustavnog poretka države; ili

(ii) podrivanje teritorijalne cjelovitosti države;

(b) motivirana da u tomu sudjeluje nošena željom za pozamašnim osobnim dobitkom, a potaknuta na to obećanjem ili isplatom materijalne naknade;

(c) nije državljanin niti živi u državi protiv koje je takvo djelo usmjereno;

(d) nije poslana po službenoj dužnosti od strane države; i

(e) nije pripadnik oružanih snaga države na čijem se području poduzima akcija.

Članak 2.

Svaka osoba koja novači, koristi, plaća ili osposobljava plaćenike u smislu članka 1. ove Konvencije, počinjava kazneno djelo u smislu ove Konvencije.

Članak 3.

1. Plaćenik, u smislu članka 1. ove Konvencije, koji izravno sudjeluje u neprijateljstvima ili u zajedničkom činu nasilja, ovisno o slučaju, počinjava kazneno djelo u smislu ove Konvencije.

2. Ništa u ovom članku ne ograničava opseg primjene članka 4. ove Konvencije.

Članak 4.

Kazneno djelo počinjava svaka osoba:

(a) koja pokuša počiniti jedno od kaznenih djela navedenih u ovoj Konvenciji;

(b) koja je pomagač osobi koja počini ili pokuša počiniti neko od kaznenih djela navedenih u ovoj Konvenciji.

Članak 5.

1. Države stranke neće novačiti, koristiti, plaćati ili obučavati plaćenike i zabranit će takve aktivnosti u skladu s odredbama ove Konvencije.

2. Države stranke neće novačiti, koristiti, plaćati ili osposobljavati plaćenike radi suprotstavljanja zakonitoj provedbi neotuđiva prava naroda na samoodređenje, kako je priznato međunarodnim pravom i poduzet će, u skladu s međunarodnim pravom, odgovarajuće mjere da spriječi novačenje, korištenje, plaćanje i osposobljavanje plaćenika u tu svrhu.

3. One za kaznena djela navedena u ovoj Konvenciji određuju odgovarajuće kazne, koje uzimaju u obzir težinu tih kaznenih djela.

Članak 6.

Države stranke surađivat će u sprječavanju kaznenih djela navedenih u ovoj Konvenciji posebice:

(a) poduzimanjem svih praktičnih mjera glede sprječavanja priprema na svojim područjima za počinjenje tih kaznenih djela unutar ili izvan svojih područja, uključujući zabranu protuzakonitih aktivnosti osoba, skupina i organizacija koje podupiru, potiču, organiziraju ili sudjeluju u počinjenju takvih kaznenih djela,

(b) uskladbom poduzimanja administrativnih i inih mjera koje su prikladne za sprječavanje počinjenja takvih kaznenih djela.

Članak 7.

Države stranke surađuju u poduzimanju nužnih mjera za primjenu ove Konvencije.

Članak 8.

Svaka država stranka koja ima razloga vjerovati da je jedno od kaznenih djela navedenih u ovoj Konvenciji počinjeno, počinjava se ili će se počiniti, sukladno svojem unutarnjem zakonodavstvu, priopćit će relevantne podatke pogođenim državama strankama čim za njih sazna, izravno ili putem glavnog tajnika Ujedinjenih naroda.

Članak 9.

1. Svaka država stranka poduzima mjere potrebne da bi ustanovila svoju nadležnost za sva kaznena djela navedena u ovoj Konvenciji, a koja su počinjena:

(a) na njezinom području ili na brodu ili zrakoplovu koji je upisan u registar u toj državi;

(b) od strane nekog njezinog državljanina ili, ako država to smatra primjerenim, onih osoba bez državljanstva čije je uobičajeno boravište na tom području.

2. Svaka država stranka poduzima također takve mjere nužne da bi ustanovila svoju nadležnost za kaznena djela navedena u člancima 2., 3. i 4. ove Konvencije u slučajevima kad se navodni počinitelj nalazi na njezinom području i kad ga ne izručuje nijednoj od država navedenih u stavku 1. ovog članka.

3. Ova Konvencija ne isključuje kaznenopravnu nadležnost koja se provodi sukladno unutarnjem zakonodavstvu.

Članak 10.

1. Ako smatra da okolnosti to opravdavaju, svaka država stranka na čijem se području nalazi navodni počinitelj, u skladu sa svojim zakonima, uhitit će ga ili će poduzeti druge mjere kako bi osigurala njegovu nazočnost za onoliko vremena koliko je nužno da se omogući pokretanje kaznenog postupka ili postupka izručenja. Država stranka odmah će provesti prethodnu istragu radi utvrđivanja činjenica.

2. Kad je država stranka, u skladu s ovim člankom, uhitila osobu ili je poduzela druge mjere navedene u stavku 1. ovog članka, bez odgode će obavijestiti izravno ili putem glavnog tajnika Ujedinjenih naroda:

(a) državu stranku u kojoj je kazneno djelo počinjeno;

(b) državu stranku protiv koje je kazneno djelo bilo usmjereno ili pokušano;

(c) državu stranku čiji je državljanin fizička ili pravna osoba protiv koje je kazneno djelo usmjereno ili pokušano;

(d) državu stranku čiji je državljanin navodni počinitelj ili, ako je on osoba bez državljanstva, na čijem području ima uobičajeno boravište;

(e) svaku drugu zainteresiranu državu stranku za koju smatra primjerenim da bude obaviještena.

3. Svaka osoba prema kojoj se poduzimaju mjere navedene u stavku 1. ovog članka ima pravo:

(a) bez odgode, stupiti u vezu s najbližim odgovarajućim predstavnikom države čiji je on državljanin ili predstavnikom koji je na drugi način ovlašten štititi njezina prava ili, ako je osoba bez državljanstva, s odgovarajućim predstavnikom države na čijem području ima uobičajeno boravište;

(b) da ga posjećuje predstavnik te države.

4. Odredbe stavka 3. ovog članka neće utjecati na pravo bilo koje države stranke koja je nadležna u skladu s člankom 9. stavak 1. (b), da pozove Međunarodni odbor Crvenog križa da stupi u vezu s navodnim počiniteljem i posjećuje ga.

5. Država koja provede prethodnu istragu navedenu u stavku 1. ovog članka odmah će izvijestiti o rezultatima države navedene u stavku 2. ovog članka i navesti namjerava li vršiti nadležnost.

Članak 11.

Svakoj osobi protiv koje se provodi postupak glede bilo kojeg od kaznenih djela navedenih u ovoj Konvenciji jamči se pravo na pravično postupanje u svim dijelovima postupka i sva prava i jamstva predviđena zakonima predmetne države. Mjerodavne norme međunarodnog prava trebaju se uzeti u obzir.

Članak 12.

Država stranka na čijem je području pronađen navodni počinitelj, ako ga ne izruči, obvezna je, bez ikakve iznimke i bez obzira na to je li kazneno djelo bilo počinjeno na njezinom području, predati slučaj svojim nadležnim tijelima radi progona u postupku u skladu sa zakonima te države. Nadležna tijela donose svoju odluku na jednak način kao i za svako drugo teško kazneno djelo prema zakonu te države.

Članak 13.

1. Državne stranke pružaju jedna drugoj najširu moguću pomoć u kaznenim postupcima pokrenutim u svezi s kaznenim djelima navedenim u ovoj Konvenciji, uključujući pribavljanje svih dokaza koji su im na raspolaganju, a potrebni su za postupak. Zakon države čija se pomoć zahtijeva primjenjivat će se u svim slučajevima.

2. Odredbe stavka 1. ovog članka neće utjecati na obveze glede uzajamne sudske pomoći utemeljene nekim drugim ugovorom.

Članak 14.

Država stranka u kojoj se navodni počinitelj kazneno progoni, u skladu sa svojim zakonima priopćit će konačan ishod postupka glavnom tajniku Ujedinjenih naroda, koji će podatke proslijediti drugim zainteresiranim državama.

Članak 15.

1. Kaznena djela navedena u člancima 2., 3. i 4. ove Konvencije smatrat će se kaznenim djelima koje treba uključiti kao kaznena djela za koja je dopušteno izručenje u svaki ugovor o izručenju koji postoji među državama strankama. Države stranke obvezuju se da će takva kaznena djela uvrstiti kao kaznena djela za koja je dopušteno izručenje u svaki ugovor o izručenju što ga budu uzajamno sklopile.

2. Ako država stranka, koja uvjetuje izručenje postojanjem ugovora, zaprimi zahtjev za izručenje od druge države stranke s kojom nema sklopljen ugovor o izručenju, može kao alternativu ovu Konvenciju smatrati pravnom osnovom za izručenje glede tih kaznenih djela. Izručenje podliježe drugim uvjetima propisanim zakonom zamoljene države.

3. Države stranke koje izručenje ne uvjetuju postojanjem ugovora uzajamno priznaju ta kaznena djela kao kaznena djela za koja je dopušteno izručenje ovisno o uvjetima propisanim zakonom zamoljene države.

4. U svrhu izručenja između država stranaka kaznena djela smatraju se kao da su počinjena ne samo u mjestu njihova počinjenja nego i na područjima država od kojih se zahtijeva da ustanove svoju nadležnost u skladu sa člankom 9. ove Konvencije.

Članak 16.

Ova će se Konvencija primjenjivati bez utjecaja na:

(a) propise o međunarodnoj odgovornosti država;

(b) zakon o oružanim sukobima i međunarodnom humanitarnom pravu, uključujući odredbe o statusu boraca ili ratnih zarobljenika.

Članak 17.

1. Svaki spor između dviju ili više država stranaka glede tumačenja ili primjene ove Konvencije, koji nije riješen pregovorima, podnosi se, na zahtjev jedne od njih, arbitraži. Ako se u roku od šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva za arbitražu stranke ne mogu dogovoriti o organizaciji arbitraže, svaka od tih stranaka može spor podnijeti Međunarodnom sudu pravde, podnošenjem zahtjeva u skladu sa Statutom Suda.

2. Svaka država može, u vrijeme potpisivanja ili ratifikacije ove Konvencije ili njezinog pristupanja, izjaviti da se ne smatra vezanom stavkom 1. ovog članka. Ostale države stranke neće biti vezane stavkom 1. ovog članka niti prema kojoj državi stranci koja je izjavila takvu rezervu.

3. Svaka država stranka koja je izjavila rezervu sukladno stavku 2. ovog članka može u bilo koje vrijeme povući tu rezervu notifikacijom glavnom tajniku Ujedinjenih naroda.

Članak 18.

1. Ova Konvencija otvorena je za potpisivanje svim državama do 31. prosinca 1990. u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku.

2. Ova Konvencija podliježe ratifikaciji. Isprave o ratifikaciji polažu se kod glavnog tajnika Ujedinjenih naroda.

3. Ova Konvencija je otvorena za pristupanje svakoj državi. Isprave o pristupu polažu se kod glavnog tajnika Ujedinjenih naroda.

Članak 19.

1. Ova Konvencija stupa na snagu tridesetog dana nakon dana polaganja dvadesetidruge isprave o ratifikaciji ili pristupu od glavnog tajnika Ujedinjenih naroda.

2. Za svaku državu koja ratificira ili pristupa Konvenciji nakon polaganja dvadesetdruge isprave o ratifikaciji ili pristupu, Konvencija stupa na snagu tridesetog dana nakon što ta država položi svoju ispravu o ratifikaciji ili o pristupu.

Članak 20.

1. Svaka država stranka može otkazati ovu Konvenciju pisanom notifikacijom glavnom tajniku Ujedinjenih naroda.

2. Otkaz ima pravni učinak jednu godinu nakon datuma kad glavni tajnik Ujedinjenih naroda zaprimi notifikaciju.

Članak 21.

Izvornik ove Konvencije, čiji su tekstovi na arapskom, kineskom, engleskom, francuskom, ruskom i španjolskom jednako vjerodostojni, bit će položen kod glavnog tajnika Ujedinjenih naroda, koji će ovjerovljene prijepise dostaviti svim državama.

U potvrdu toga, niže potpisani, za to propisno ovlašteni od svojih vlada, potpisali su ovu Konvenciju, otvorenu za potpisivanje u New Yorku dana .......... .

Članak 3.

Za provedbu ovoga Zakona nadležno je Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

Članak 4.

Ovaj Zakon stupa na snagu osmoga dana od dana objave u »Narodnim novinama«.

Klasa: 018-05/98-01/29
Zagreb, 24. rujna 1999.

ZASTUPNIČKI DOM HRVATSKOGA DRŽAVNOG SABORA

Predsjednik
Zastupničkog doma
Hrvatskoga državnog sabora
akademik Vlatko Pavletić, v. r.

zatvori
Međunarodna konvencija protiv novačenja, korištenja, plaćanja i osposobljavanja plaćenika
4
Klikom na link 'Kliknite za pregled zakona - možete pronaći sve verzije zakonskog akta kojeg gledate !